Nadimak Zec naslijedio je od oca Arifa. Bio je njegov najstariji sin.

Njegova braća Samir i Emir u varoši poznatiji kao Samir Zec i Emir Zec još su išli u osnovnu školu. Almir nije nikada.

Arif Zec bio je automehaničar, Almir je bio automehaničar, Samir i Emir žarko su željeli to postati. U medjuvremenu prali su auta i pomagali ocu i bratu u radionici, dodavali šarafcigere, ključeve, gidore i čekice.

Zilka Zec, njihova mati, po cijeli dan je nepomično sjedila zavaljena u sjedištu odvaljenom iz nekog starog stojadina. Nikada nije progovarala ni riječ, mnogi su mislili da je Zilka oduvjek nijema, šizofrenicna i poremećena. Ipak stariji su se sjećali kako je kad se uzela za Arifa bila lijepa, razdragana, pričljiva i nasmijana sve dok nije rodila Almira. Kad se vratila iz bolnice samo je sjela na odvaljeno sjediste i 18. godina nije progovorila ni riječ. Njena šutnja bila je punoljetna kao i njen najstariji sin. Rodila je jos dva ali progovorila i nasmijala se nije više nikad.

Pored čudnog nadimka, njezine šutnje, njen muž i sinovi postali su poznati i po smradu i aljkavosti. Djeca su hodala uvjek blatnjava i slinava a Arifa je i pored vjeste kamuflaze parfemom i stavom odavao sivi antikvitetni sako napuknut na desnom laktu i vječno prljavi okovratnik crvene karirane košulje. Znali su se brinuti za automobile ali za sebe nisu.

Emir,srednji sin, brkajlija mahovinar jednog se dana vratio iz škole uplakan. Jecao je bratu na ramenu. Jecao je jer u razredu niko nije htio sjesti pokraj njega. Jecao je što djeca kad im pridje začepe nos. Jecao je jer su mu hlače nepoznate boje, ulojene i poderane. Ne trebam nove, samo čiste! tužno je zborio a oprat nije znao.

Skidaj hlače! povikao je Almir. Zgrabio ih onako ulojene i pogodio nijemu Zilku Zec. Opsovao joj je sto bogova i majki. Operi djeciii, urlao je, meni ne moras, operi njima!! Emir je stajao u gaćama maslinaste boje a Zilka pokupila hlače i usla u kuću. Bijesnio je i dalje njen najstariji sin šutao nogama duboke karambolke, ključeve dvaneske, lupao glavom u nevinu šoferšajbu pekar Mišinog juge. Smirio se nakon dosta vremena i krenuo prema kući.Vrata su bila otvorena.Ušao je.

Na sred sobe stajala je Zilka. Sjedni, rekla mu je nakon 18 godina. Almir je bio sretan sto privi put čuje majčin glas. Lice mu se ozarilo i sjeo je. O kako topao glas mislio je.Nesigurnim korakom došla je do starog truhlog kredenca i izvukla Arifov pištolj sa potpisom Atifa Dudakovića. Almirov blagi osmjeh kao i ozarenost na licu nestali su kao šecer 93-će. Prislonila mu je cijev na čelo.

Almir Zec lupao je nervozno nogom od truhli pod svoga doma. Na čelu je osjetio haldan dodir metala. Gledao je pravo u oči.Bio je nijem kao i ona 18 godina, nije mogao izsutiti ni riječ.

Ti nisi ZEC ! Ti nisi Arifov!

Brzo je skinula cijev sa njegovog čela, prislonila je sebi pod bradu i povukla obarač. Svijetlo je sijalo crveno. Pala je na truhli pod,

Almir je ostao vječno nijem. Emir vjecno uplakan u maslinastim gaćama.Vrijeme je stalo na tren, pa opet nastavilo teći i biti svjedok te vječnosti.Arif je ipak ostao ZEC!