Češki institut za istraživanje totalitarnih režima objavio je na svojoj internetskoj stranici izvještaj čehoslovačke komunističke policije u kojem se nalazi iskaz Milana Kundere od 14. marta 1950. godine, prije hapšenja Miroslava Dvoračeka, dezertera koji je kasnije osuđen na 22 godine zatvora. Prema tom izvještaju, Kundera je prijavio Dvoračeka policiji, zbog čega je ovaj bio prvo osuđen na smrtnu kaznu, koja je kasnije preinačena u kaznu zatvora.
Faksimil iskaza 624/1950 je stavljen na internetsku stranicu ovog instituta osnovanog 2007. godine da osvijetli historiju bivše komunističke zemlje, počevši od ministarstva unutarnjih poslova i tajne policije. Književnik Milan Kundera kategorično je demantirao da je 1950. godine potkazao jednog sunarodnjaka čehoslovačkoj komunističkoj policiji, nakon što je češki Institut za istraživanje totalitarnih režima objavio svoj izvještaj.
"Potpuno sam zatečen ovom stvari koju nisam nikako očekivao, o kojoj još jučer nisam ništa znao i koja se nije dogodila", kazao je Kundera u telefonskom razgovoru s češkom novinskom agencijom CTK.

"To što su češki historičari pronašli dokument na kojem stoji moje ime, predstavlja za mene 'misterij'", kazao je on.

Postoji li mogućnost da razdvojimo ličnost pisca od vrijednosti njegovih djela? Da li je Günter Grass bacio sjenu na svoju dosadašnju karijeru, na Nobelovu nagradu, objavljivanjem autobiografije "Dok ljuštim luk"? Da li je, uopće, postojao razlog da se on posmatra drugačije zbog toga? Ili njegova djela? Bez obzira na sve, djela su ona koja traju vječno, pa će tako, zasigurno, i Grass i Kundera živjeti vječno, baš kao i ljudska potreba za otkrivanjem tuđih tajni.

Koliko puta mnogi od nas ne uspiju odoljeti naslovima "šarenih" časopisa, koje otkrivaju tajne poznatih ličnosti? Istinite ili lažne, to prestaje biti važno. Najvažniji je onaj osjećaj koje one bude u nama, osjećaj da ono što se smatra "uzorom, idealom, savršenstvom" također posjeduje obične, ljudske slabosti. To je mnogo koštalo i Grassa i Kunderu, ali i mnoge prije njih. A zasigurno i mnoge nakon njih.

"Najzanimljivija" (ako je možemo tako nazvati) faza u zamršenom procesu širenja trača i glasina je svakako ona u kojoj svaki "govornik" dodaje nešto svoje, neku svoju ideju, da bi priča bila još zanimljivija. Tako na kraju nešto što je izgledalo kao sasvim obična vijest, postaje potencijalna opasnost za cijelo čovječanstvo. Oni koji su gledali pozorišnu predstavu "Novi siroti mali hrčci", znaju na šta mislim.

Šta zaključiti? Glasina i tračeva je bilo i bit će ih dok je svijeta i ljudi koji u njima uživaju. I koji slobodno vrijeme popunjavaju istraživanjem tuđih tajnih odaja. Oni rijetki, koje to ne zanima, sami će naći svoj put i cilj. Samo se nadam da im se neće dogoditi ono što Kundera predviđa u "Besmrtnosti": "Svako čiji je cilj 'nešto više' može očekivati da jednog dana pati od vrtoglavice." Bez obzira da li imaju vrtoglavicu ili ne, Kundera i njemu slični žive vječno.

Alma Jeftić