Umjetnici su se vijekovima pozivali na „više sile", Muze koje ih snaže i podaruju im najljepše stihove, bogato nesvjesno iz kojeg crpe inspiraciju. Ali, da li nesvjesno zaista djeluje neovisno od svjesnih procesa? Da li su svjetska remek-djela nastajala u onim trenucima u kojima bi svijest zatajila, ustupivši mjesto nepoznatim, neuhvatljivim silama? Rudolf Arnheim u svom eseju „O inspiraciji" spominje primjer vajara Jacquesa Lipchitza, koji je svoje trideset tri skulpture nazvao „poluautomaticima", tvrdeći da su nastale potpuno automatski i naslijepo. „On je ispitivao da li su te glinene figure pogodne za bronzu, te je pravio nužna dotjerivanja. Štaviše, među mnogim likovima koje mu je nagovještavao neki komad, on je izabrao najistaknutiji, pa je zatim nastavio svjesno da radi na njemu sve dok mu se vizija nije razjasnila... Za vrijeme od skoro pola vijeka svog rada kao vajara zapazio je da je često, poslije razdoblja napetog i kontroliranog rada, osjećao snažnu želju za nekom vrstom slobodnog lirskog širenja koje nije moglo da se zaustavi."[1] Tvrdio je da su mu ta trideset tri semiautomatika obogatila maštu većom slobodom, ali i okončala opsesiju za takvim načinom rada.

C.G. Jung je, proučavajući snove i njihova značenja, došao do zaključka da nesvjesno funkcionira na zadovoljavajući način samo ako i svjesno ispunjava svoj zadatak u granicama svojih sposobnosti. Promatrati umjetničko djelo samo kao rezultat nesvjesnih impulsa potpuno bi nas zarobilo u njihovu mrežu. I Albert Einstein je svoja razmišljanja nazvao „kombinatoričkom igrom izvjesnih znakova i manje-više jasnih predstava", čiji se rezultat uvijek morao prevesti u riječi i ostale apstraktne znakove. Potpuna svjesnost bi, prema njegovom mišljenju, bila granični slučaj, i samim tim sasvim nemoguća. Umjetnik stvara svoja djela pod utjecajem nesvjesnih impulsa, ali oni stupaju na snagu tek kada svjesni procesi dobro „pripreme teren". Time se objašnjava i činjenica da nesvjesno umovanje ponekad može da riješi problem koji se opire i najjačem svjesnom naporu.

Svako istinsko umjetničko djelo, da bi bilo priznato kao takvo, ne smije da se izgubi u valovima umjetnikove senzibilnosti. Nesvjesno umovanje, sa svim primitivizmom koji ga okružuje, upravo to i omogućava. Međutim, zadatak obrade tog „sirovog" materijala rezerviran je za najviše funkcije uma, koje pronalaze red u neredu. Prema Arnheimu, umjetnik koji bi se u potpunosti prepustio svojim automatskim impulsima bio bi kao eolska harfa čije strune pokreću sile prirode. Ali, da bi se te slike oslikale, potreban je budni, „nadahnuti Orfejev um da prihvati moći koje pokreću sve žive stvari, ali ne kao njihova pasivna žrtva nego kao tumač koji prevodi radnje tih moći u artikulirane oblike i tako ih otkriva svim ljudima."[2] Zbog toga je svako istinsko djelo spoj svjesnog i nesvjesnog, Orefejevog uma i Euridikinog pogleda, koji samo zajedno čine ono čemu se vijekovima divimo: umjetnost.

[1] R. Arnheim, „Prilog psihologiji umjetnosti", 2003

[2] Ibid