Ne pamtim lica, upoznajem se po sedam puta sa istim ljudima. Ne pamtim ni imena.

Pamtim mirise. Mislim da se sakriju negdje duboko u meni, u sjecanju. Ponekad kao da se neka bocica otvori, osjetim miris koji znam i koji znaci.

Sandzak i Novi Pazar pamtim po mirisu halve. Pamtim aksame i upaljene kandilje na starim dzamijama. Dobre noci, tako ih tamo zovu, obicno srijedom ili petkom. Noci kada gotovo iz svakog doma dopire miris halve. Provlaci se kroz sokake i penje uz zidine starih bedema.

Bilo mi je desetak godina jedne novopazarske dobre noci. U prvi aksam krenuo sam kod jedne stare tetke, slali su me da joj pomognem cesto. Bila je nemocna i stara ali je zato pravila najbolju halvu na svijetu, Kao po pravilu posjecivao sam je kad bi mi upaljene kandilje dale znak. Pozvale bi me u pomoc ali i rekle da ce stara tetka iznjeti vrele halve i gurabija. Kako je pravila halvu i gurabije govorila je svima al ni u jedne mlade snahe nikad nije ni zamirisala slicno. Topila se u ustima ta sirotinjska poslastica.

Krenuo sam, zatvorio kapiju i izasao na sokak. Znao sam svaki kamencic do tetkine kuce. Svaku avliju i stidljivi jasmin. Ispred mene stariji covjekhodao je ubrzanim korakom. Cesto sam isao ljudima iza ledja i u svojoj djecackoj glavi zamisljao razne utrke. Ubrzavao bih prestizao ga, pa onda usporavao kao da mi je nestalo snage ili benzina. Utrkivao sam se i sa njim ali sam umislio sebi kako ga nikako ne mogu stici, tijesna utrka. Isao sam mu bukvalno za petama.

Prosli smo dugi sokak i pored obrusene kuce od cerpica na uglu trebao sam skrenuti desno . skrenuo je i on pa se trka nastavila. Bio je pomalo nervozan osjetio sam. Ali bio sam hrabri vozac formule, nezadrzivi sprinter i nesalomivi pilot aviona.

Kad je skrenuo lijevo tamo prema cilju, gdje stidljivo iza zavjese sa labudovima svijetli tetkin luster pomislio sam kako cu ga prestici u samom finisu. Dodao sam gas i priblizio mu se toliko da sam mu cuo dah.

Ljudi u Sandzaku neobicno su sujevjerni, ne rezu hljeb i boje se sejtana. Obicno su u pricama sejtani zene, zanosne i neodoljive ili nevini djecaci. Obicno hodaju iza ledja i dozivaju vas, ako se okrenete onda ste gotovi. Moj protivnik nikako se nije okretao.

Taman kad sam krenuo da ga preteknem u samom cilju okrenuo se i povikao: Sejtaneeeeeeeee!

Spucao mi je takav samar da sam pao u prasinu, aterirao sam.

Seeeeeejtaneeeeeeee! Vikao je i udario me nogom u stomak. Nisam plakao kad mi je opalio samar al kad me je nasao preciznim sutem u bubrege jauknuo sam i poceo da cvilim. Sejtani ne placu sigurno je pomislio. Pa me pridigao i pitao sta mi je i zasto idem za njim cijeli put. Onda je saznao da sejtani ne psuju majku i ne pljuju u usta.

Opsovo sam mu majku pljuno ga i zbriso kod tetke. Plakao sam onako djecije a ona me  pitala mirisnom halvom i gurabijama. Nisam prestajao plakati ali sam jeo.

Sad skontam pa i nije bio daleko od istine onaj sujevjerni Sandzaklija.

Mozda i jesam sejtan?

Alenko Altoka