Istanbul 2008.

Baš tih dana sam čitao Peloponeske ratove od antičkog istoričara Tukidida i neprekidno su mi misli kružile po obalama Egejskog, Jonskog, sadašnjeg Mramornog i Crnog mora. Između ostalih antičkih gradova spominjao se i Vizantion, grad koji je osnovao grčki kralj Vizas na mjestu današnjeg Istanbula. Nakon vožnje autobusom kroz jugoistočnu Srbiju, prelaska srpsko-bugarske granice u rano jutro smo kao grupa turista dočekani na bugarsko-turskom graničnom prelazu Edirne i uz kratko zadržavanje nastavili smo vožnju autoputem pored istoimenog grada ka carskom gradu Konstantinopolju. San u autobuskom sjedištu mi je povremeno bio prekidan mislima o momentu kada ću napokon vidjeti grad, centar carstva sa kojim su moji preci graničili stotinama godina. Nakon 17 sati vožnje moj san je postao stvarnost. Pred očima su mi se ukazala predgrađa modernog grada Istanbula. U momentu kada sam ugledao novosagrađene stambene blokove počele su se rušiti predrasude o toj zemlji.
Ulazak u sam centar grada je trajao poprilično s obzirom da je Istanbul širok 200 km. Grandioznost metropole se mogla dopuniti i utiskom kada smo prošli pored autobusne stanice koja prima 5000 autobusa u jednom momentu i zgrade turskog CNN-a.
Jutarnji špic izgleda kao i u svakom milionskom gradu, ali još jedna predrasuda je u tom momentu bila srušena: na autoputu i ulicama Istanbula nije bilo uopšte vozila koja se kod nas u žargonu nazivaju krševi. Vozači voze malo brže i agresivnije, ali bez nerviranja i ljutnje.
Da bi se bolje shvatila veličina i mnogoljudnost Istanbula napomenuću da ima stanovnika kao Srbija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska zajedno.
Nakon prvih utisaka o veličini grada i vožnjom kroz centar starog i novog evropskog dijela Istanbula,  prešli smo autobusom most preko Bosfora i našli se u trenutku na drugom kontinentu, bili smo u Aziji. Odvezli su nas na vidikovac Çamlıca sa kojeg se prostire pogled na novi evropski dio grada sa visokim poslovnim zgradama koje su djela savremene svjetske arhitekture. Prizor sa visokim zgradama ostakljenih fasada izgleda baš kao i poslovni centar bilo kojeg velegrada na planeti.

Ispunjavanju utisaka na vidikovcu Çamlıca doprineo je i restoran na samom vrhu brda u kojem smo popili i svoj prvi turski čaj.
Nakon ispijanja čaja vratili smo se iz Azije u Evropu preko drugog mosta preko Bosfora i nastavili razgledanje grada. Prošli smo ispod akvadukta koji su izgradili Rimljani i koji je utvrđeni grad Vizantion snabdjevao pitkom vodom sa udaljenosti od pet kilometara. U blizini akvadukta je i zgrada opštine Istanbul koja svojim volumenom i oblikom govori da se nalazimo u modernom velegradu.
Nakon prvog razgledanja grada bilo je vrijeme za obrok. Pošto hrana miriše svuda na ulicama i izgleda veoma primamljivo i ukusno, bilo je veoma teško odlučiti se šta prvo probati. Izbor je bio kebap. Mislio sam da je to naš ćevap, ali nije. Turci, koliko sam ja shvatio, kebap zovu sva jela sa roštilja koja se prave od mesa, samo se dodaje još jedna riječ koja označava koja vrsta jela je u pitanju. Dobili smo jagnjeće meso, slično pripremljeno kao ražnjići, sa grilovanim povrćem i rižom. Ugođaju je doprinosio pogled sa terase restorana koji se širio vertikalno u jednoj četverospratnoj zgradi. Kasnije smo ustanovili da je većina restorana na isti način koncipirana zbog nedostatka prostora u širinu. Ugostitelji su izuzetno prijatni, trude se da pogode iz koje zemlje smo došli pa pogađaju redom, a kako su nam rekli vodiči grad je neprekidno tokom čitave godine ispunjen turistima iz cijelog svijeta tako da su i ugostitelji i trgovci navikli da komuniciraju sa strancima i čine to sa zadovoljstvom kao pravi profesionalci. I, naravno, nakon jela može čaj. Prvi put sam došao u situaciju da mogu u sred dana na temparaturi oko trideset  i više stepeni da tražim od konobara čaj, a da se on ne začudi i da me ne pogleda čudno, jer Turci stalno piju čaj. Služe ga u malim staklenim čašama koje imaju oblik cvijeta lale (tulipana), najčešće nude turski čaj (crni) ili elma (čaj od jabuke) sa dvije kockice šećera. Čak i na ulicama trgovci i zanatlije piju čaj tokom čitavog dana sjedeći ispred svojih radnji.

Nakon potpunog gastronomskog ugođaja krenuli smo u šetnju gradom. Na putu od restorana do pristaništa u blizini Galata mosta nailazili smo na prodavnice sa suvenirima u kojima dominiraju suveniri koji su ukrašeni raznobojnim ornamentima po kojima je i poznat islamski način dekoracije predmeta. Prodaju razne vrste posuda, čaša, marama, tepiha, nakit i razne druge ukrasne predmete. Naravno, kao i u svakom turističkom mjestu postoji i izobilje suvenira sa elementima kiča, ali ne dolaze do izražaja od obilja autentičnih proizvoda.
Stigli smo na pristanište na rukavcu "Zlatni rog", na turskom - Haliç.

Zlatni rog je rukavac koji razdvaja stari dio Istanbula (Carigrad) od njegovog modernog dijela. Preko rukavca prelazi nekoliko mostova, jedan od njih je Galata most koji je bio interesantan po tome što se na njemu zadržavaju ribolovci preko čitavog dana u ogromnom broju. Stoje jedni do drugih sa ispruženim štapovima preko ograde mosta. Ispod mosta se nalaze restorani, a ako neko hoće na brzinu da proba specijalitete iz mora to može uraditi na samom pristaništu gdje ulični prodavci  nude morske školjke i pečenu ribu koja fantastično miriše.
Pored utisaka koji ostavljaju ribolovci na mostu, miris ribe i neprekidna gužva, jedan od najjačih doživljaja je i prizor kontinuiranog uplovljavanja i isplovljavanja trajekata, brodića i brodova u pristanište. Brodovi neprekidno idu u svim pravcima Bosforskog prolaza, tokom čitavog dana izglada kao da je vrh saobraćajnog špica. Mnogo ljudi koristi vodeni saobraćaj da bi prešli sa jedne strane Istanbula na drugu, odnosno sa jednog kontinenta na drugi.

Saobraćaju različiti modeli turističkih i putničkih brodova, trajekti a povremeno uplovi i neki višespratni međunarodni kruzer koji napuni grad velikim brojem turista u momentu.
Pored pristaništa  i mosta Galata na starom dijelu Istanbula nalazi se i Egipatski bazar - natkriveni  hodnici u kojima se prodaju autentični prehrambeni proizvodi, nakit i suveniri.

Kada kažem autentični prehrambeni proizvodi, onda mislim na bezbroj začina u svim bojama, sireve, suvo meso, preparate na biljnoj osnovi i ono najvažnije: kolače. Kolači su izuzetno privlačni, a oni koje smo stigli da probamo bili su i veoma ukusni.

Kolači se baziraju na suvom tijestu, šećeru i dodacima: orasi, bademi, pistaći, lješnjaci, suvo voće: urme, smokve, grožđe. Neobičnih su oblika i prodaju se u rinfuzu, neki se sijeku raznim alatima. Pored poslastica prodaju se i čajevi, duvan i kafa i pribor kojim se usitnjavaju začini i kafa, razne vrste avana i mlinčića. Nakon degustacije par vrsta kolača i pazarenja u jednoj od radnji, dan smo završili ispijajući čaj u autentičnom ambijentu u blizini Kapaliçarşije.
Prenoćili smo u hotelu Grand Asia u dijelu grada koji zovu Aksaray. Ujutro smo doručkovali u hotelskom restoranu na vrhu zgrade sa pogledom na Mramorno more. U toku doručka nismo mogli ni naslutiti kakva nas iznenađenja očekuju tog dana. Sastali smo se na osovini antičkog hipodroma od koga je danas ostalo jako malo. Na centru hipodroma se sada nalaze tri obeliska postavljena u različitim periodima. Prvi je originalni obelisk dovezen iz Egipta i zove se Teodosijev obelisk. Na tom mjestu smo bili prepušteni lokalnom vodiču koji je inače sa naših prostora, iz Bosne. Vodič je bio veoma prijatan i informisan mnogim detaljima iz savremene turske države, jer živi u Istanbulu  već nekoliko godina. Počeo je priču  hipodromom koji je primao sedamdeset hiljada gledalaca i bio je popularan zbog sportskih, ali i veoma važnih političkih događaja. Nastavili smo šetnju do Sultan Ahmetove  (plave) džamije.

Plava džamija, jedno od remek djela islamske arhitekture, najveličanstvenija je džamija u Istanbulu. Plava džamija ima šest visokih elegantnih minareta i jedina je takva džamija u Turskoj, a lokalni vodič nam je ispričao i anegdotu zašto je to tako. Unutrašnjost džamije je dekorisana plavim keramičkim pločicama po kojim je dobila ime. Pločice su ukrašene islamskim cvjetnim dezenima, a noseći stubovi su nevjerovatno masivni. Plava džamija je trebala biti odgovor na dotadašnju veličanstvenost Aja Sofije.

Aja Sofija ili Crkva Svete mudrosti je  bila naša sljedeća tačka u obilasku. Remek-djelo vizantske arhitekture, bila je najveća crkva u vizantskom carstvu, odnosno Istočnom rimskom carstvu. Izgrađena u doba cara Justinijana u Carigradu. Građena je u razdoblju između 532. i 537. godine . Izgrađena je od kamena i opeke, visoka 55 metara s promjerom kupole od 31 metar. Nakon turske pobjede 1453. crkva je pretvorena u džamiju, a izvana su dodana četiri minareta. Mozaici koji su postojali u crkvi prekriveni su, a preko njih su oslikani floralni ornamenti. Danas je Aja Sofija muzej (od 1935. godine) koji posjećuju turisti iz cijelog svijeta tokom čitave godine. Većina važnijh mozaika je otkrivena i restaurirana a njihovo pokrivanje malterom je pomoglo da se očuvaju do današnjih dana. Kupola se zadnjih dvadesetak godina oslanja na građevinsku skelu bez koje bi se najvjerovatnije odavno srušila. Aja Sofija je izgrađena na mjestu na kome se nalazi cisterna iz vremena Vizantiona. Danas je ta cistarna prazna tako da građevina neprekidno utanja što doprinosi krivljenju zidova i nosećih stubova. U unutrašnjosti je korišten najkvalitetniji mermer koji iako je poprilično potrošen izgleda čarobno i luksuzno. Na licima osoba koje ulaze u muzej Aja Sofija vidi se iznenađenje, čuđenje, oduševljenost i znatiželja kako li je to sve izgledalo tokom prošlih vremena.
Nakon izlaska iz muzeja Aja Sofija uputili smo se ka kompleksu Topkapi palate, ali zbog količine informacija kojima je bilo potrebno da se obrade i sortiraju, napravili smo kraću pauzu uz čaj od jabuke i razgovor sa vodičem. Vodič nas uz priče o Aja Sofiji, Vizantionu, Otomanskom carstvu polako uvodi u ono što tek treba da vidimo. Topkapi palata bila je zvanična rezidencija turskih sultana sve do  19. vijeka. Danas je palata pretvorena u muzej i pored objekata napravljenih u orijentalnom stilu u prostorijama se nalazi i veliki broj izuzetno vrijednih predmeta od zlata ukrašenih dragocjenim kamenjem. Pored nakita, ukrasa, predmeta iz svakodnevne uporebe u Topkapi palati se čuvaju i religijske relikvije među kojima je i dlaka sa brade proroka Muhameda. Zbog takvih dragocjenosti obezbeđenje u palati je na veoma visokom nivou. Iz Topkapi palate se  najduže upravljalo carstvom, a interesantno je to da smo mogli ući u sobu u kojoj su se sastajali veziri i gdje su donosili važne odluke, uz saglasnost sultana, vezane za carstvo.

Tako da se u toj sobi koja je inače kao i ostale prostorije bogato ukrašena zlatom, pravila strategija za upravljanje i zapadnim dijelom carstva odnosno teritorijom na kojoj mi živimo, prostor bivše Jugoslavije.
Nakon toliko utisaka i osjećaja da smo se provozali vremeplovom nije bilo dovoljno da popijemo jedan čaj da bi smo se vratili u današnjost  već tri čaja i po jedan kolač koji zbog količine šećera, meda,  badema, pistaćija i ko zna čega još djeluje kao enrgetska bomba. Jutro kada smo doručkovali i gledali Mramorno more izgledalo je  tako daleko.
Svanulo je novo jutro i već smo imali novi plan za taj dan.  Plan je bio da odemo na krstarenje Bosforom, a nakon toga palata Dolmabahçe, ali prije toga otišli smo u sjedište Vaseljenske patrijaršije koja se nalazi u grčkom naselju Fener. Nakon kraćeg upoznavanja sa događajima vezanim za instituciju i obilaska crkve sv. Đorđa krenuli smo do pristaništa Kabataş koje se nalazi u novom evropskom dijelu Istanbula. Krenuli smo uobičajenim turističkim brodićem Bosforom u prаvcu Crnog mora, prošli ispod Bosforskog mosta do utvrđenja Rumeli koje je bilo odbrambena tačka Vizantije od Osmanlijskog carstva. Drugi most na Bosforu je most Fatih Sultan Mehmetov most ispod kojeg smo se okrenuli brodićem i nastavili vožnju uz azijsku stranu nazad ka pravcu Mramornog mora. Usput nam je novi vodič, koji je također porijeklom iz Bosne, objašnjavao važnost Bosforskog prolaza kroz istoriju i danas. Uz obalu smo viđali izuzetno luksuzne vile, hotele, jahte i ostale sadržaje koje koriste odabrani krugovi ljudi. Prošli smo i pored vještačkog ostrva u vlasništvu fudbalskog kluba Galatasray. Ostrvo je luksuzan restoran sa bazenom koji ima sopstveni prevoz sa obale, pristup je dozvoljen samo članovima kluba i njihovim porodicama. Na obali Bosfora su zgrade visokih škola i fakulteta, a jedna od najvažnijih i najgrandioznijih zdanja je i palata Dolmabahçe.

Vratili smo se u pristanište u samoj blizini palate i bili smo spremni za ulazak u jednu od najraskošnijih palata Evrope. Vodič nas je upozorio da se pridržavamo pravila kretanja i ponašanja u palati, jer obezbeđenje palate je policija u civilu, s obzirom na to da je palata državno vlasništvo. Sam ulaz kroz kapiju palate već nagovještava da ulazimo u nešto posebno; veliki redovi turista iz čitavog svijeta, stroga kontrola, obuvanje plastičnih kesa na cipele, pa opet redovi za sam ulazak u palatu. Fotografisanje je dozvoljeno, ali se plaća i ne sme se koristiti blic, a dodirivanje predmeta ili bilo kojeg dijela palate strogo je zabranjeno. Iz palate Dolmabahçe se najkraće vladalo carstvom, ali je zato trošak na luksuz bio neprocjenjiv. Među prvim prizorima najjači utisak ostavlja prostranost soba kroz koje smo se kretali, izobilje zlatnih predmeta i zlatne ornamentike, bogata dekoracija zidova, kristalni lusteri između kojih je jedan težine četiri tone. Kroz čitavu palatu se prolazi veoma brzo, vodič usput priča, a obezbeđenje propušta grupu po grupu iz sobe u sobu. Obišli smo i nekoliko prostorija sultanovog harema, inače ih ima trideset plus kupatila. U toku obilaska palate posebnu pažnju vodič je posvetio sobi u kojoj je preminuo Kemal Atatürk, prvi turski predsjednik i čovjek koji je od Turske napravio modernu i jaku državu.

Pored te sobe vidjeli smo sultanovu spavaću sobu, dječije sobe, sobu u kojoj se obavljalo obrezivanje dječaka i prostrane sale u kojima su se obavljale svečanosti i slavlja. Nažalost baš tog dana kad smo mi bili u obilasku palate, sultanovo kupatilo nije bilo otvoreno za turiste, šta smo propustili mogli smo samo da naslutimo po razočarenju vodiča koji kaže da ne može riječima da opiše taj raskoš i luksuz. U unutrašnjoj dekoraciji palate korišćeni su najskuplji materijali. Sve što je žuto je zlato, svi ukrasni kamenčići su drago kamenje: dijamanti, rubini, safiri. Parketi su urađeni od mozaika nekoliko vrsta drveta ručno slaganih, a zidove krase i slike poznatih evropskih majstora sa temama turskog osvajanja od vremena prije pada Vizantije pa do dana kada je palata i nastala. Dvorišta palate su za razliku od Topkapi palate u evropskom stilu sa fontanama i urbanizovanim cvjetnim alejama, fasada palate je također uticaj evropske klasične arhitekture.
Nakon napuštanja dvorišta palate teško je opisati da li smo bili očarani, zadovoljni, iznenađeni ili deprimirani i zbunjeni. Da bi smo lakše obradili tu količinu informacija krenuli smo ka Taksimu jednom od centara grada gdje smo potražili restoran sa domaćom hranom. Za samo nekoliko minuta smo se iz vremena koje je daleko od nas vratili u sadašnjost, automobili su bili svuda, mnogo ljudi u pješačkim zonama, miris hrane, tramvaj koji saobraća do trga Taksim. Tražili smo restoran u kojem se služi lokalno jelo kumpir. To je veliki krompir pečen u rerni u koji se, kad se prepolovi, dodaje maslac i sir koji se sa vrućom unutrašnjosti krumpira izmješa i tada se dodaju prilozi po izboru. Izgleda odlično, bilo je ukusno, a nakon svega može opet čaj. Na kraju tako provedenog dana ostalo je snage samo za degustaciju još jedne vrste nekog autentičnog  turskog kolača sa marcipanom i ostalim slatkim energetskim dodacima.
Zadnjeg dana boravka u tom nevjerovatnom gradu na dva kontinenta ostalo je dovoljno vremena da se popije još jedan čaj na samoj obali Mramornog mora, da se obiđe Grand bazar i pojede burek.

Naravno ostalo je i vremena da se kupi malo turskog ratluka koji je također, kao i sve poslastice, fantastičan.
Ostalo nam je samo još petnaest sati puta povratka, a nakon toga dani i dani sklapanja utisaka i planiranja za ponovni odlazak u grad koji povezuje daleku prošlost ljudske civilizacije sa modernim tokovima savremenog svijeta.

Još fotografija možete pogledati na sledećem linku: Istanbul_2008_foto

Istanbul_2008_slideshow