Praiskonska Ljubavi moja

U brzoj sukcesiji gube se

groblja naših tvorevina...

Praiskonska Ljubavi moja...

Ponovo plačeš.

A bila sam sigurna, da si više presušila!

Lavirinti otvorenih magistrala,

gradova i beskraja...

Odlazeći- vraćam Ti se!

Bliža si mi...

I više vrijedna!

Sa oreolom u svili ljetnje svjetlosti

sjajiš u mojoj svijesti...

Vraćajući se, želim da odem

i za to se više neću vraćati;

odlazeći, čeznem da se vratim-

hiljade je duga uokvirilo

razliveno Sunce na zalasku,

i za to se neću okretati!

Ovo kamenje što se sliva

niz moj obraz

i ovaj tihi nemir

uobličilo je našu bol.

Održana krvlju umiješanom

u crni hljeb koji smo dijelili;

Milijardu slomljenih ratnika-

usamljenih i gordih, čekaju

da iz njih nešto veliko

izraste.

Pacovi hladnih potkrovlja

punih prošlosti

mašu nam pobjeglim trenucima;

oslobođeni koordinata potvrđenog

puštamo da bježe izgubljeni snovi;

Praiskonska Ljubavi moja,

poklanjaš mi poslednje kapi

ocijeđene nade

prislonjena o kalem sasušenog smisla...

Nema više nikog da nas voli!

Konzervirala sam sve Tvoje erupcije ljubavi

koje su probile bedeme moga tijela,

i zaledila čitav kosmos

bezgranične, bezrezervne ljubavi koju osjećam

za Tebe.

Šta misliš, hoće li se ikada istrošiti

ili pokvariti?!

Zakačena o Tvoj kostur

prošetala sam najrazličitije saputnike...

U stalnom suočavanju sa sada,

sve tanji i tanji...

Bojim se!

Naviknuta na ove oblike kao jedine

načine trajanja;

zaklinjem Te na sopstvenu i nepromjenljivost

kosmosa,

otrovnom histerijom i očajnom nemoći.

Molim Te,

utješi me maskiranim sveznalaštvom!

Osvijetli raskrsnice

i pokloni mi još jednom sve vasionske puteve!

Ispod duge,

sa granatom od ljubavi i ushićenja

raznijeću kosmos;

kao pečat da smo postojali.

Znaš,

ja ne umijem da ljubim,

ja znam samo da volim.

I pišem,

jer znam jedino ćutati.

Melodije Božićnih zvona

uvijek me nešto podsjete

kad smo se igrali

u vasioni

i slučajno sreli

i zajedno nastavili...

i patili, i radovali,

i plakali, i tražili,

i smijali, i htjeli

i prelijepo voljeli...

Najiskrenija Ljubavi moja!

Ti sa sobom nosiš ljubav

vrijednu miliona proteklih godina...

Radosti moja...

Tvoje prisustvo je vječito

u prisluškivanju nijemog kajanja,

Tvoja mladost je neprolazna

u darivanju velikodušnošću,

Tvoje rađanje je neprekidno

u osmjesima najfinijih mnogosti...

Zagrli me slučajno i snažno,

namigni mi tajanstvena i sigurna

osmjehom najkrasnijeg proljeća!

... da ćemo trajati!