Za mnoge je želja koncipirana više kao nedostatak, kao „želja-za", kao neka afirmativna sila koja nam omogućava da se „uzdignemo iznad sebe samih". Takva želja je reducirana na dualizam s ciljem poricanja jednog pola u korist drugog. Georges Bataille nudi pristup prema kojem je želja istovremeno i nedostatak i afirmacija.

Njegova teorija prikazuje kako želja otkriva sakralno kao transcendentnu imanenciju prije nego kao psihički ideal. Bataillova želja je nešto što nas koncipira kao ljude koji s vremena na vrijeme „susretnu" pogled sakralnog, ali su ti pogledi nedovolji da bi ga zadržali.

Prema tome želja je nešto potpuno profano, što tek zadržava djelić pogleda sakralnog i nikada ga ne dostiže. Međutim, O'Shea to smatra izuzetno „hladnom" teorijom i zbog toga u svom eseju iznosi događaje iz svog života, pokušavajući predstaviti način na koji „komuniciramo" ili smo u „vezi sa" našim željama:
„Januar 2000. je bio jako važan mjesec za mene. Moj otac, s kojim nikada nisam bio blizak, umro je, a moja kćer se rodila. Oba slučaja uljučuju doživljaj želje, svaki je pretjeran, svaki je rezultirao u mom vlastitom gubljenju sebe i željom za komuniciranjem.Moj otac je umro osamnaest mjeseci nakon što sam ga vidio poslije 25 godina odsustva. Umro je četvrtinu stoljeća nakon što me ostavio na moj sedmi rođendan s riječima: 'Ti nikada nećeš biti sin kakvog sam želio.' Proveo sam 25 godina života u toj preplavljujućoj odsutnosti, i konačno otišao do njegovog kreveta u južnoafričkoj bolnici, vođen nezasitom željom da budem njegov sin ili da bar ubijem duh tog sina koji me proganja. Ništa od toga nisam postigao. I pored fizičke sličnosti ja nisam njegov sin. On je molio svog sina za oprost, ali ja mu ga nisam mogao dati: ja sam isuviše nedovoljan za to. Želio sam završetak, želio sam sahraniti duha koji mi je dosađivao, ali nisao dostigao katarzu ni u Cape Townu ni u njegovoj smrti, nego samo prazninu koju nisam mogao ispuniti. Želja je ostala nezadovoljena.Moja kćerka se rodila dvanaest dana nakon smrti mog oca. Ne mogu naći prave riječi kojim bih opisao ovu želju i sve nade i snove koje imam za nju. Svaki trenutak proveden s njom je nedovoljan, svaki trenutak bez nje je vječnost. To je želja koja nema kraja, koja se produbljuje i s kojom želim da se povežem, da komuniciram. Neprekidno pričam o njoj, pokazujem njene fotografije svima, trudim se da bude dio svakog rada koji prezentiram na konferencijama... Ne brine me što to narušava akademske norme, činim to zato što moram, a onda opravdam priznanjem da pišem i govorim o želji, subjektivnosti i sakralnom. Prazne riječi bez značenja. Skrivam ovu želju od želje iza javne „želje-za" znanjem, dok znam da to nije dovoljno."

Da bismo bolje razumjeli ljudsko stanje potrebno je prihvatiti želju kao afirmativnu i negativnu, istovremeno. To nije demantiranje snage Hegelovog argumenta, niti argumenata bilo kojeg drugog filozofa koji se bavio tim pitanjem. Možemo lako razumjeti neke od naših želja u obliku „želje-za", motivacije zasnovane na nedostatku. Čak i shvatanje želje kao kompleksne je krajnje nepotpuno pošto svako razumijevanje mora sadržavati značenje, poimanje i jezik. Ovi instrumenti profanog ne mogu dovoljno obuhvatiti svu „pretjeranost" želje, nešto uvijek ostaje izgubljeno u komunikaciji. Želja postoji iznad jezika, ali, mi moramo pokušati komunicirati, učiniti taj „pokušaj", i tako doći do boljeg razumijevanja samog sebe, kao nedovoljnog za iskustvo. Zbog toga O'Shea zaključuje da samo postojanje želje nije ono jedino što nas čini ljudima.