umorna, neispavana, pozdravljam se sa Dunjom Jelovac, mojom saputnicom i sapatnicom. Sa svojom kćerkom i suprugom odlazim kući.

Iza nas je prelijepih sedam dana proživljenih u Marseju, dvadesetak gusto kucanih strana iz Dnevnika koji sam tamo vodila, oko 45O fotografija, adrese i mejlovi sa kojih mi već stižu slike, poruke i pozdravi. Ostalo je u srcu - cijelo jedno bogatstvo koje se ničim ne može platiti. Ta lepeza novih prijatelja-žena iz Alžira, Maroka, Libana, Tunisa, Bugarske, Hrvatske... Žena raznolikih socijalnih statusa, profesija, običaja... Dunjina priča «40 i nije neki broj» i moja priča «Rođendan» ocijenjene su odličnim u kategoriji priča za koje svake godine konkurs raspisuje Forum žena Mediterana. Tema je svake godine druga. Prošle godine je bila: Vrijeme što prolazi. Od 200 pristiglih radova, odličnim je proglašeno 6. Ovaj konkurs je namijenjen prvenstveno ženama koje nisu profesionalne književnice, nego se pisanjem bave iz rekreacije ili želje da negdje iskažu svoju kreativnost. Prvoplasirana je Nadjet Taibouni (priča Le rendes vous) iz Alžira.

U organizaciji FFM (Forum Femmes Mediterranee), čije je sjedište u Marseju, boravimo od 8. do 14. marta, sa ostalim nagrađenim ženama. Dunja i ja se najviše družimo sa mladom glumicom iz Sofije, Iskrom Donovom, koja nam je «vodič» po Marseju u onih par sati provedenih «za svoj groš». Tu su i one žene čije su priče izabrane u kategoriji Ohrabrenja, pa tako upoznajemo i Antoniu Titianovu iz Sofije, te moju dragu Anu Cesarec sa Hvara, koja postaje moja «lična sekretarica». Uvijek je uz mene da našim «domaćicama» prevodi na engleski jezik moja bezbrojna pitanja o ovom ili onom, da me podsjeti gdje sam ostavila fotoaparat ili mi nađe novu olovku, jer sam onu kojom bilježim, negdje popustila.

 
U sobi nas dočekuje i Program aktivnosti, otkucan na francuskom jeziku, koji ne razumijemo, ali primjećujemo da je satnica veoma «zgusnuta». Vrlo se brzo uvjeravamo u to, ali se do kraja našeg boravka ne navikavamo na stalnu žurbu i uporno pokazivanje na sat i uvijek samo do pola popijenu kafu.

Ovdje smo da bismo promovisali knjigu, zajednički zbornik naših priča Recueil de Nouvelles 2006. «Le temps gui passe», da bismo primili nagrade i diplome, da bismo posjetili još nekoliko sličnih Organizacija, da bismo razgovarali o pravima žena u našim domovinama, o ulozi žena u društvu i politici, o našem pisanju i inspiraciji, o našim životima...

Esther Fouchier je predsjednik organizacije FFM, žena sa neiscrpnom energijom, širokim osmijehom, u stalnom pokretu i hitrih koraka. Uspješno vodi ovu organizaciji čiji je osnovni cilj brisanje razlika na bilo kom nivou: žena-muškarac, stari-mladi, socijalne, profesionalne, religijske... Drugi cilj je pomoći ženama, prvenstveno onim iz zemalja Magreba, da shvate da ne moraju biti žrtve ni rata ni mira, da svojim riječima mogu promijeniti svoj život i još dosta toga, da treba da se druže i pružaju im šansu da se kreativno izraze. Sviđaju mi se ideje FFM i ostalih sličnih organizacija, jer sve ove žene-volonterke pružaju mnogo podrške, strpljenja i ljubavi ženama, posebno onim iz zemalja Magreba kojim je potrebna pomoć u ostvarivanju svojih prava.

U Marseju posjećujemo asocijaciju «La Cigale et la Fourmi» i tu upoznajem moju imenjakinju, koja je predsjednik ove organizacije. Ovdje žene mogu izraziti svoju kreativnost radeći predmete i ukrase od stakla. Ponosno kažu da svojim aktivnostima povezuju sve generacije, omogućavaju ljudima, i ženama, naravno da se upoznaju i druže.

U «Centre social Belsunce», čiji je prepoznatljiv znak veliko žuto sunce, posebnu pažnju posvećuju ženama iz zemalja Magreba, koje se i u današnje vrijeme bore za svoja osnovna prava u odnosu na muškarce.

U živopisnom mjestu Lambesc (Provance -Rimska provincija) dočekuju nas nasmijana lica žena i muškaraca u popularno nazvanoj Kući za sve (pour la Maison Pour Tous). Tu se mogu dobiti informacije o mjestu, o lokalnom muzeju i rimskim iskopinama, uopšte o istoriji Provance na koju su ponosni. Simbol njihove Organizacije je prekrasan - ruka odrasle osobe u kojoj miro stoji dječija.

I ovdje posvećuju pažnju očuvanju porodične tradicije, pa u svoj program uvrštavaju razne aktivnosti i široku populaciju.

U mjestu Aix, zadnjeg dana našeg boravka, posjećujemo Javni centar za razne aktivnosti (Asead Association Socio-educative Alphonse Daudet) i tu upoznajemo žene iz raznih zemalja. Predsjednica ove organizacije, ženama koje ne znaju pisati, piše molbe, žalbe, predstavke, kako bi se laše snašle i ostvarile svoja prava. Posebnu pažnju privukla mi je 34 godišnja žena iz Palestine, sjetnih očiju i nježnog osmijeha, koja je prije dvije godine emigrirala sa mužem u Francusku, a imaju čak šestoro djece. Sada je domaćica... U ovaj Centar dolaze žene sa djecom, upoznaju se i druže, a nekoliko dana u sedmici, poneke žene skuhaju svoje nacionalno jelo, donese i svi zajedno jedu i razmjenjuju recepte.

I same smo se okušale u kreativnosti. U sklopu cjelokupnog Festivala žena, koji se održava jednom godišnje, cijeli jedan dan je posvećen Kreativnoj radioni i izložbi radova u ambijentu nekadašnje tvornice u centru Marseja. Tamo smo mogle slikati, crtati, praviti ikebane, vesti i šiti, bojiti staklo... Sve što su naša srca poželjela i što su naše ruke mogle napraviti.

«Važno je da smo povezane(i) bez obzira na boju, rasu ili naciju!» - osnovni je moto ovih organizacija. Pa zar ima nešto ljepše od toga u svijetu koji postaje sve otuđeniji?

Čujemo razne priče, često potresne i nesvjesno mi se nameće misao da sam sretna što sam rođena i živim u zemlji u kojoj žene imaju svoja prava. I kako prolazi dan za danom, mi, dobitnice nagrada, sve se više upoznajemo i rušimo, prije svega, jezičke barijere, služeći se u međusobnoj komunikaciji i engleskim, i francuskim, i bugarskim, i hrvatskim, i bosanskim, ali i «rukama i nogama», ako treba. Naši osmijesi zadovoljstva, ipak su najrječitiji.

Marsej je ogroman grad sa mnoštvom zanimljive i stare i nove, naravno, arhitekture, sa starim Rimskim gradom i rimskom cestom, sa sakralnim objektima, sa spomenicima, trgovima i fontanama... Naravno, možemo vidjeti samo djelić tog bogatstva. Marsej ima i odliku svih velikih gradova, svoje lice i naličje, četvrti za bogataše i Prado, ulicu u kojoj su smještene vile, ambasade, poslovni centri, lijepo uređene parkove i mnogo cvijeća, prelijepe jahte koje pripadaju višoj klasi. Ali, Marsej ima i čitave četvrti u kojima žive, rade, obično u malim radnjama, ponegdje improvizovanim, ili na pijacama, ljudi i žene iz drugih zemalja. Te su ulice pune smeća i beskućnika, koji spavaju «pod vedrim nebom», tu su ljudi koji isprose sitniš i kupe najjeftinije vino i piju nasred ulice... Ništa neobično. I gradovi, kao i ljudi, imaju svoje sudbine.

Sviđa mi se odnos Francuza prema njihovoj prošlosti i svojoj tradiciji i prema spomenicima kulture koje redovno održavaju. Ostajemo zapanjene pred ljepotom starog Marsejskog dvorca sa mnoštvom fontana kristalo čiste vode, sa parkom prepunim zelenila, cvijeća i dječije graje na igralištu.

Već prve noći sa svog prozora u hotelu Dunja i ja vidimo prelijepo osvijetljen objekat na sasvim drugom kraju Marseja. Naše ljubazne «domaćice», mimo programa, vode nas jedan dan da posjetimo to mjesto - to je Bazilika de Notre Dame de la Garde, sa čijih se vidikovaca i može vidjeti cijeli Marsej.

1524. godine, francuski kralj je «sagradio» tvrđavu na ovom ostrvu da bi tu smjestio vojnike i oružje. Kasnije su tu počeli dovoditi zatvorenike, posebno političke, te učesnike francuske revolucije. Uslovi su bili užasni, tako da nijedan zatvorenik, bez obzira na dužinu kazne nije izdržao duže od četiri godine. Ovo mjesto je bila inspiracija za roman o Grofu Monte Kristo (čula sam nekoliko verzija tog romana), te za film Čovjek sa željeznom maskom. Sa vrha tvrđave vidi se još jedno, manje ostrvo, na kojem je bila bolnica gdje su smještani oboljeli od kuge i drugih zaraznih bolesti i jednostavno ostavljeni da tu umru.

U Lambescu i njegovoj okolini, u Lokalnom muzeju čuli smo priču o Katarini Mediči, koja je bila na proputovanju, ali joj se svidio ovaj kraj i tu je i ostala, te o Madame de Sevigne, čuvenoj književnici iz 17. vijeka, i njenim prekrasnim pismima kćerki, koja i danas djeca u školama čitaju kao lektiru. Domaćini su nas poveli visoko iznad mjesta i mogli smo vidjeti čuveni pejzaž - vinograde i maslinjake, koje su zasadili Rimljani, te livade i šume. Pokazali su nam i romaneksnu kapelicu sv. Ane iz 11. vijeka, a razgledali smo i spomenik borcima i žrtvama Drugog svjetskog rata na čijem je stubu prepoznatljivi znak Francuskog pokreta otpora i Generala Šarla de Gola. Posjetili smo i nastambe i sistem vodovoda za koji se pretpostavlja da su iz rimskog doba.

U Marsejskoj luci i sad stoji rodna kuća čuvenog slikara Pola Sezana. Sa terase smo prepoznale motiv koji je čest na njegovim platnima. Još i ne stižemo da sredimo prelijepe utiske, kad se nađosmo u kući-muzeju Esterine prijateljice Veronike. Ana i ja naprosto «ludimo» i hvatamo svaku sitnicu fotoaparatima u dnevnom boravku u kojem sjedimo. Priznajem, nepristojne smo, jer uopšte ne pratimo razgovor ostalih, stalno pronalazeći nove interesantne detalje.

Primjetivši da smo impresionirane slikama i maskama koje radi, Veronika nas poziva da pođemo vidjeti tavan, ako želimo. Naravno, nije nas trebala pozvati dvaput. Ni sama ne znam koliko smo snimaka gore napravile. Kad smo, konačno, sišle, u šali smo pitale možemo li ostati ovdje i živjeti sa Veronikom, koja je pola svog života provela u Kambodži, Laosu, Tajlandu... Kakve bi to bile priče!

Svoj boravak u Marseju završavamo u prelijepom ambijentu Hotela de Region, na svečanoj večeri kod guvernera, gdje nas (opet) pozdravlja prelijepa glumica, aktivistkinja i potpredsjednica vlade ove regije. Tu nam uručuju kalendare sačinjene od fotografija narodne nošnje i haljina koje su se ovdje nosile.

Šta još spomenuti za one koji žele posjetiti Marsej? Možda hranu i čuvena francuska vina?! Za neke od nas, poput Ane, obroci su predstavljali posebni užitak- ona i kod kuće, u Jelsi na Hvaru jede mnogo ribe, morskih plodova, kuhanog krompira i ostalog povrća. Probati «kus-kus», dagnje, ukusno spremljene škampe, «bouchee»- vrsta dizanog tijesta punjenog morskim plodovima, desert od čokolade sa bijelom kremom, sladoledom i šlagom, te čuvena bijela, rosse i crna vina.... za mene, po prirodi znatiželjnu, bio je pravi izazov. Naravno, tu je i čuveni Francuski hljeb, kojeg i u Sarajevu često kupujem. Hrane, čak i za one koji ne vole «okus mora» u našem hotelu, i drugdje, bilo je u izobilju, pa nismo imali potrebe kupovati nešto posebno za sebe. Inače, vrlo smo malo vidjeli samoposluga i marketa, barem tamo gdje smo šetali, ali smo zapazili da su posebno visoke cijene voća i povrća. Posjetili smo samo jednu pijacu, i to nakratko, jer smo stigle gotovo pred kraj radnog vremena. Osim toga, upozorile su nas da na pijaci dobro čuvamo novac, aparate, mobitele i druge vrijedne stvari, pa mi ta posjeta nije ostavila neki poseban utisak, iako volim šetati po pijacama i razgledati šarenilo robe koja se može i ovdje kupiti po pristupačnim cijenama. Stoga, žurno obavljamo kupovinu poklona za naše najdraže i prijatelje u Sarajevu, uostalom, kao što to činimo svakog dana. Dok šetamo i razgledamo znamenitosti, usput «brzinom vjetra» ulijećemo u prvu prodavnicu koja nam se učini primamljivom i kupimo neke sitnice ne vodeći više računa o tome kome bi ih mogle pokloniti.

Jednostavno, vrijeme je bilo jedino što nam je u Marseju nedostajalo. Sve ostalo smo imale- mnogo prijateljica, mnogo lijepih slika, mnogo dirljivih priča... Nakon povratka kući, uklopile smo se u svakodnevnu kolotečinu. Umorne, neispavane, ali sretne, jer smo svoje živote obogatile novim spoznajama. Na naše mail adrese već stižu pozdravi, zajedničke fotografije i nada da ćemo se još jednom barem, sresti u nekom drugom gradu. Možda, čak i u Sarajevu. Što da ne?

Sadžida Viteškić Majstorović