Hieronymus Bosch je čovječanstvo zamišljao kao mali brod ludaka koji plovi bez cilja nikada ne pronalazeći svoju luku. To je, za njega, bio način na koji ljudi provode vlastiti život: oni jedu, piju, flertuju, varaju, igraju smiješne igre, teže neostvarivim ciljevima. Ekscentrik i genijalac istovremeno, Bosch svojom slikom „Brod ludaka", nije samo dirnuo u srca, nego je i „uronio" čovječanstvo u punu svjesnost. Te zlobne i monstruozne figure koje je predstavio skrivene su kreacije našeg unutrašnjeg samoljublja, izobličeni demoni koji djeluju s druge strane hrabrosti. Od tog su vremena ludilo i ludak postali glavne ličnosti, istovremeno i prijetnja i poruga, i bezumlje svijeta i ismijavanje ljudi, kako je to naglasio Michel Foucault. Od tog je vremena i zatvaranje, kao način da se izbjegnu strah i sablazan, stupilo na scenu.

Zatvaranje, kao utočište, kazna ili izolacija, ne može se promatrati odvojeno od nadzora i discipline iz kojih je i nastalo. Svi ti disciplinski postupci koji se provode u svakoj školi, fabrici, popravnom domu, zatvoru i bolnici imaju svoju osnovnu ulogu: nadzirati. Pojmovi kao što su opasnost, uspješnost u osuđivanju i rehabilitaciji nisu ni pravni ni medicinski, oni su iznad svega disciplinski, a uvele su ih već pomenute institucije proizvodnjom, širenjem i grananjem svojih mreža kroz društvo. Tako je tijelo, stalna meta nadzora i vlasti, potpalo pod njenu mašineriju koja ga raščlanjuje, analizira i ponovo sastavlja, rađajući tako jednu potpuno novu disciplinu, političku anatomiju tjelesnog. Još je Friedrich Nietzsche tvrdio kako je tijelo društvena struktura, a, prema tome, filozofija samo interpretacija tjelesnih stanja, bila ona otkrivena ili skrivena. Michel Foucault je, skoro stoljeće kasnije, elaborirao Nietzscheovu tezu o tijelu kao mnogostrukosti, koja je u osnovi afektivna i instinktivna (Dionizijska), primarno i istinsko bojno polje za rat između instinkata. Ono je mnogostruko prije svega jer je korelat i funkcija fundamentalno heterogenih psiho-fizioloških procesa, ekspresija višestrukih nagona i afekata, prije nego besmrtne, transcendentalne ili metafizičke suštine. Zbog toga je i došao na ideju da u svom djelu pod nazivom „Nadzirati i kažnjavati" historiju kaznenih mjera predstavi na osnovu historije tijela.

Franz Kafka je u svojoj pripovijetci „U kažnjeničkoj koloniji" nastojao opisati disciplinsku matricu na kojoj se „zapis" na tijelu manifestira i može biti mapiran. Foucaltova tvrdnja o reproduciranju moći i znanja kroz tjelesno najjače je istaknuta u „Tijelu osuđenika", prvom poglavlju njegove studije „Nadzirati i kažnjavati", gdje opisuje način na koji je tijelo direktno uključeno u politiku, postajući tako predmet saznanja, istovremeno i potčinjeno i produktivno. „Tijelo" i „duša" su dva pola dejstva moći i znanja, to su „Krevet" i „Pisač" aparata za kažnjavanje iz Kafkine pripovijetke, koji se sastojao iz tri dijela: Kreveta, Pisača i Drljače. Funkcija njegovog aparata je, dakle, da se njim ono što tijelu nedostaje (u ovom slučaju, zakon ili naredba) ispisuje na njemu kroz bolno iskustvo dominantne ideologije ojačane, ili doslovno, utjelovljene, kroz potčinjavanje. Ta mašina je aparat za potčinjavanje, za potčinjavanje kroz označavanje.

Nedisciplinirano tijelo mora da se potčini položaju unutar aparata što u ovom slučaju podrazumijeva da mora biti zavezano za Krevet aparata. Istovremeno, to isto tijelo treba da utjelovi ideologiju društveno-političkog sistema. Ova dva oblika potčinjavanja mogu biti predstavljena kao dvije ose društveno-političke egzistencije: sintagmatska osa („horizontalna", „temeljna"), koja odgovara Krevetu, i paradigmatska osa („vertikalna", „superstrukturalna"), koja odgovara Pisaču. Dominantna paradigma križa se sa sintagmatskim tijelom, tijelom koje se javlja kao sintaksa, da bi bilo „razmješteno", „disciplinirano" i „osuđeno" kao takvo, na razmeđima gdje se bolno iskustvo pojavljuje. To je potčinjavanje individualnog tijela tjelesnoj politici kroz njegovo utjelovljenje i stvarno (fizičko) ustrojstvo izvjesne ideološke paradigme. Dok se osjeća snaga aparata, on ostaje nevidljiv, izuzev one četiri mjedene šipke koje odašilju zrake na svjetlo dana, održavajući tako aparat represije na mjestu.  Samo je Drljača, simbol mučenja i patnji, napravljena od stakla, da bi svako mogao gledati kroz nju. U svoj toj njenoj „prozirnosti" gubi se njena „prisutnost". Tijelo koje treba biti „razmješteno" („osuđeno"), „sintagmatsko tijelo" (gramatički govoreći), pristaje na svoje „paradigmatsko" potčinjavanje, jer jednostavno ne zna, i/ili ne shvata u potpunosti da će biti potčinjeno.

Kada Putnik iz Kafkine pripovijetke pita Oficira da li zatvorenik zna za što je osuđen, ovaj mu odgovara da ne zna ni da je osuđen, ni koja je kazna. Sintagmatsko tijelo pristaje da bude spušteno na Krevet aparata za kažnjavanje, ne znajući pri tome da to ujedno znači i pristanak na pad, tako da se za vrijeme potčinjavanja Krevet pokreće, a Drljača, prateći Pisačev skript, spušta se naizmjenično na tijelo, koje se opet okreće zbog pokreta samog Kreveta, odgovarajući pri tome položajima Drljače i Pisača. Ta ujednačenost pokreta Drljače i Kreveta okreće tijelo i omogućava Drljači da svojim iglama ureže tekst presude na tijelo, pri svakom okretu iznova. „Prvih šest sati osuđenik ostaje živ skoro kao i ranije, samo što trpi bol... Ali kako je samo tih i miran tih prvih šest sati! Prosvjetljenje se javlja čak i kod najglupljih. Prvo u očima. Iz njih zrači... ništa više se ne dešava sem što čovjek počinje shvatati natpis; on pravi pokrete ustima kao da sluša. Vidite kako je teško dešifrirati taj natpis pogledom; ali naš čovjek ga dešifrira pomoću svojih povreda." [1] „Ovo je historijska realnost duše koja, za razliku od duše nastale u hrišćanstvu, nije rođena u grijehu i pokoravanju kazni, nego u metodama kažnjavanja, nadzoru i ograničenjima. Ta stvarna, ne-tjelesna duša, element je u kojem su smještene posljedice određenog tipa moći i znanja, mašinerija pomoću koje odnosi moći pomažu rađanje posebnog korpusa znanja, a znanje produžava i ohrabruje djelovanje moći".[2]

Potčinjeno dominantnoj paradigmi, nedisciplinirano tijelo koje se „razmješta" i „disciplinira" kroz sintagmatsku osu (zavezano za Krevet aparata) postaje, kroz bolni presjek paradigmatske ose (Pisač i Drljača) korpus znanja koji se podiže iz svog dvostrukog pada na nivo sada „discipliniranog" tijela- paradigmatskog „dizajna" ili ideologije aparata. Nedisciplinirano „meso" postaje disciplinirana „riječ" načinjena da „radi" ili prati skript svog sistemskog natpisa. Drugim riječima, čisto „somatsko" postaje „psiho-somatsko" ili „tijelo i duša" zajedno. Na taj se način „tijelo i duša" podižu iz svog dvostrukog, sintagmatskog i paradigmatskog, pada.

Ubrzo se to neprekidno podvrgavanje kontroli i najsitnijih dijelova tijela proširilo i na škole, radionice, kasarne i bolnice, poprimajući tako laički sadržaj, ekonomsku ili tehničku racionalnost. Baš iz takvih „cjepidlačenja", do u tančine definiranih propisa i nadzora inspektora, rođen je čovjek modernog humanizma, a prirodne i društvene nauke su doživjele epistemološki procvat. Disciplina je, vremenom, sve više težila središnjim sektorima društva uključujući se u neke od glavnih društvenih funkcija poput manufakturne proizvodnje, prenosa znanja, širenja sposobnosti i umijeća, postavši tako tehnika za fabrikovanje korisnih jedinki. „Disciplinsko društvo" je nastalo u procesu koji je tekao od zatvorenih disciplina kao oblika „društvenog karantina", pa do panoptizma, „pogleda" koji stvara nova saznanja. Disciplina je dovela do slabljenja „političke" snage tijela jačajući njegovu „proizvodnu" snagu kroz neraskidivu vezu između akumulacije ljudi i kapitala. Pri tome se pod pojmom „proizvodnja" ne misli samo na proizvodnju u užem smislu riječi, nego i na proizvodnju znanja u školama, zdravlja u bolnicama, destruktivne sile u vojsci, prestupništva u zatvorima. Zbog toga i postoji neka neraskidiva tanana nit koja spaja te četiri institucije čineći da one neodoljivo liče jedna na drugu. I dok empirijske nauke imaju svoj operativni model u Inkviziciji, nauke o čovjeku su svoj pronašle u disciplinskoj analizi. „Sve te nauke, koje laskaju našoj 'čovječnosti' već više od jednog stoljeća, imaju svoju tehničku matricu u pipavoj i opakoj minucioznosti disciplina i njihovih istraživačkih postupaka. Oni su možda za psihologiju, psihijatriju, pedagogiju, kriminologiju i tolika druga neobična saznanja-ono što je strašna moć inkvizitorskog postupka bila za mirno proučavanje životinja, biljaka ili zemlje." [3]

Međutim, dok su empirijske nauke uspjele „pobjeći" strogim inkvizitorskim postupcima, postupak ispitivanja društvenih nauka je i dalje ostao vezan za disciplinske mehanizme čiji je krajnji cilj, još uvijek, stavljanje pod nadzor. Tako je i nastao zatvor sa ćelijama, strogim vremenskim rasporedom, obaveznim radom, instancama kontrole i ocjenjivanja, zatvor kao savremeni instrument kaznenog sistema.  Zatvor kao „kazna civilizovanog društva" rođen je iz „susreta" prava kao „ars boni at equi" i sudskog aparata koji teži da bude nezavisan. Kao takav, decenijama je meta brojnih napada i kritika, od kojih su najžešće one da se u njega uporno vraćaju oni isti, koji ga jednom napuste. Bez obzira na sve napade, on postoji jer je instrument saznanja, ali i zato što je izdvojio prestupništvo kao poseban oblik ilegalizama. U tome se sastoji i njegov najveći uspjeh. Kazneno-popravni mehanizam vrši neobičnu zamjenu: on prima osuđenika, ali se ne usmjerava na delikt niti na samog počinioca, nego na jedno novo lice određeno tehnologijom prevaspitanja. To novo lice je prestupnik.

On se od počinioca nedjela razlikuje po tome što je za njega jako bitan život koji je imao. Okolnosti u kojima je zločin počinjen sagledavaju se iz tri ugla: prestupnikove ličnosti i karaktera, društvene sredine i vaspitanja, njegovih opasnih sklonosti i lošeg utjecaja odgoja. Što biografija zločinca dobija veći značaj, to postaju nejasnije granice između krivičnog i psihijatrijskog diskursa. Na mjestima njihovog spajanja obrazuje se pojam opasne jedinke koja omogućava stvaranje kauzalnog lanca duž čitavog životnog puta i izricanje presude u skladu s njim. Kazneno-popravna tehnika od tada je usmjerena na sklonost ka prestupu.

J. Lacan je tvrdio da mi ne uživamo uprkos zakonu, nego baš zbog njega. To je ono što njegov termin jouissance označava: to nije naziv za instinktivni užitak koji se suprotstavlja zakonu, to nije ni ispunjenje nekog prirodnog zahtjeva, niti trenutno obustavljanje moralnog ograničenja, to je Lacanov termin za ono što je Freud označio kao nagon za smrti. To je naziv za dimenziju patnje i kazne koje nastanjuju ljudski užitak, dimenzija koja je moguća samo zato što su tijelo i njegovo zadovoljstvo u osnovi denaturirani, uvijek vezani za predstavljanje. Princip zadovoljstva, prema Lacanu, funkcionira kao ograničenje užitka, jer je zakon taj koji naređuje pojedincu da uživa što je manje moguće. Istovremeno, pojedinac konstantno pokušava da prekorači zabrane usmjerene na njegov užitak, da ide iznad, „s one strane" principa zadovoljstva. Rezultat prekoračenja principa zadovoljstva je, prema Lacanu, bol, sve što preostaje je samo jedan mali dio zadovoljstva koje pojedinac može primiti.

Taj „bolni princip" je nazvao jouissance. Jouissance je tako vezana za kaznu, organizirana ne u inat represivnim sporazumima čovječanstva, ne kroz kršenje moralnog zakona, nego kroz odnos sa zakonom. Uživanje po sebi je na neki način nametnuto, naređeno, jer kada uživamo, nikada to ne činimo spontano, nego uvijek pratimo određene naredbe. Psihoanalitički naziv za te naredbe je Superego. Ovdje pronalazimo jedan poseban oblik moći, koji nas od prirodnog zakona dovodi do zakona jezika, u kojem je sila povezana sa predstavom. Odnos između zakona i prestupa je takav da zakonska pravila postoje ne da bi „pritiskala" ili „zabranjivala", nego da bi proizvodila svoje sopstvene iznimke, ne da bi funkcionirala nego pogrešno funkcionirala, manifestirajući tako nepotpunost zakona, nemogućnost zatvaranja, element nedostatka koji destabilizira strukturalnu, simboličku totalnost. Kao rezultat, simboličko funkcionira samo na osnovu te iznimke, tog neobičnog podsjetnika, kao da zakonska pravila nekako ovise od nivoa pogrešnog i izopačenog užitka („nagon za smrti" ili „jouissance").

Zatvor funkcionira ne samo kao ograničenje ili zabrana, nego unutar toga nosi i izopačenu produktivnost, nivo sadističkog uživanja, koji je Franz Kafka izvrsno opisao u svojoj propovijetci „U kažnjeničkoj koloniji", stvarajući iluziju da pored mehaničkih operacija neutralnog, anonimnog, birokratskog zakona leži nejasan nivo sadističkog uživanja, čudno predstavništvo koje želi da kriminal egzistira, kako bi imalo zadovoljstvo dosuđivanja kazne. To se posebno vidi u riječima kojima Oficir Putniku (istraživaču) opisuje na koji način su se u koloniji izvršavala pogubljenja pomoću aparata za kažnjavanje: „Trebali ste vidjeti pogubljenja prethodnih godina! Cijela dolina je bila preplavljena ljudima, čak i dan prije samog izvršenja kazne. Svi su dolazili samo da bi gledali. Rano u jutro bi došao Komandant sa svoje dvije žene. Fanfare bi probudile cijelu koloniju. Ja bih mu javio da je sve spremno. Cijelo društvo-uključujući i sve visoke dužnosnike-bi se razmjesilo oko mašine. Ova gomila stolica od trske  nažalost stoji ovdje još od tih dana. Mašina je bila tek očišćena i sjala je. Za skoro svaku egzekuciju imao sam potpuno nove rezervne dijelove. Pred stotinama očiju- svi posmatrači su na vrhovima prstiju stajali na desnoj strani ovog brežuljka-Komandant bi lično postavio Osuđenika ispod Drljače. Ono što danas radi obični vojnik tada je bio moj posao kao starijeg sudije, i to je bila čast za mene. I onda bi pogubljenje počelo! Nikakva nesloga nije mogla prekinuti rad mašine! Mnogi ljudi nisu više gledali, nego su zatvorenih očiju ležali na pijesku. Svi su znali: u tom trenutku se provodila pravda. U tišini ljudi nisu čuli ništa osim jecaja Osuđenog, prigušenih klobukom mašine. Ovih dana mašina više nije u stanju da utisne jaki jecaj Osuđenog, jer klobuk nije u stanju da ga proizvede. Ali prije su igle koje urezuju presudu na tijelo sadržavale oštru tečnost koju danas više ne smijemo upotrebljavati. Zatim bi nastupio i šesti sat mučenja. Nije bilo moguće dozvoliti baš svim ljudima koji su zahtijevali i molili da priđu bliže da bi bolje vidjeli. Komandant je mudro odlučio da djeca trebaju biti zbrinuta prije svih ostalih. Naravno, ja sam uvijek stajao u blizini, zbog mog položaja u koloniji. Često bih se sagnuo dolje sa dvoje male djece u naručju. Kako smo samo svi učestvovali u preobražaju koji se odvijao na mučeničkom licu!  Kako smo samo obasjali svoja lica sjajem pravde, koja je konačno izvršena i polagano prolazila! Kakva su samo to vremena bila, prijatelju moj!" [4]

Freud je objasnio odnos između zakona i prestupa u djelu „Totem i tabu", predstavljajući dva praiskonska oblika oca. To ne upućuje odmah na pojmove zabrane ili zakona, nego otkriva praiskonsku podjelu prema kojoj je zakon povezan sa izopačenjem zakona. Freud nije zamislio želju kao prirodnu činjenicu, koja će eventualno, s pojavom kulture, biti organizirana pomoću različitih zabrana. On je zapravo prikazao da je porijeklo striktno i snažno mitsko. Jedan od dva vida oca je onaj koji predstavlja ograničavajuću funkciju kastracije, dok je drugi otac Prahorde, mitska figura koja je, prije nego što je ubijena, posjedovala sve žene i stajala negdje izvan zakona. Njegov užitak je bez ograničenja, on ga pronalazi u despotskom kažnjavanju. Odnos između zakona i nasilja koji je Freud prikazao, Foucault je razvio u svom pojmu moći kao odnosu koji nema oblik pravde i zakona, nego je više produktivan. Oblik zakona koji ograničava zadovoljstvo uvijek će proizvoditi krivulju u kojoj se nalazi „ukradeni" užitak, mjesto u kojem možemo locirati stvarno zadovoljstvo koje je „izgubljeno". Moć je strukturna veza sila, poput zakona koji, daleko od toga da bude zaštita, postaje sila koja proizvodi svoj vlastiti prekršaj. Zakon se uvijek povezuje sa nasiljem, kao što i zatvor, u istom neuspjehu svojih ciljeva i reformi, otkriva da je na drugom nivou samo aparat osuđen na proizvodnju zločina.

Na mjestu nestanka tijela uništenog javnim mučenjima pojavilo se tijelo zatvorenika koje je ujedno nosilac i „prestupničkog" karaktera, sitne zločinačke duše koju je stvorio sam kazneni aparat. Tačno je da zatvor ponovo i gotovo neminovno dovodi pred sud one koji su mu bili povjereni na prevaspitanje. Međutim, on stvara prestupnike i u jednom drugom smislu, tako što u sistem čiji su elementi zakon i delikt uvodi bestjelesnu realnost prestupništva, kojom ih sve uzajamno povezuje i, već stoljeće i po, hvata u istu zamku. Zbog toga je prestupništvo osveta zatvora nad pravosuđem. [5] Kazna daje izvršiocima mogućnost da, praveći se da odmjeravaju intenzitet ispaštanja, počine isti zločin. To je osnovni princip ljudskog kaznenog poretka: osjećanje istovjetnosti zabranjenih podsticaja kod prestupnika i društva koje se sveti. Tri elementa, policija, zatvor i prestupništvo, oslanjaju se jedan na drugi stvarajući neprekidni kružni tok: policija šalje u zatvor prekršioce zakona, zatvor ih pretvara u prestupnike koji postaju meta i pomoćno sredstvo policijske kontrole, koja opet neke od njih ponovo šalje u zatvor.

Može se reći da su društvene nauke nastale zahvaljujući određenoj politici prema tijelu, određenom načinu kroćenja i korištenja akumuliranih ljudskih snaga. Zatvorska mreža je jedan od stubova koji su to omogućili. Sva saznanja o čovjeku posljedica su spoja promatranja i dominacije, cjepidlačenja i računica. U takvom svijetu prestupnik više nije izvan zakona, nego je od samog početka unutar njega. Kriminal ne nastaje na marginama, nego neprekidnim uključivanjem u društvo, stalnim nadzorom i discipliniranjem. Zatvor, kao svojevrsna laboratorija u kojoj se neprekidnim eksperimentiranjem nad tijelom i dušom dolazi do novih spoznaja, duboko je i čvrsto ukorijenjen u današnjem društvu. To društvo još uvijek nije svjesno da je trenutak u kojem su oslobođena tijela onaj isti u kojem je duša postala njihov zarobljenik. Priča o nastanku zatvora zapravo je prikaz nastanka te moderne duše, posljedice i instrumenta političke anatomije, duše koja osjeća srodstvo sa Boschovim „putnicima".

[1] Franz Kafka, „In the Penal Colony", 1919.

[2] Michel Foucault, „Nadzirati i kažnjavati", 1997.

[3] Michel Foucault, „Nadzirati i kažnjavati", 1997.

[4] Franz Kafka, „In the Penal Colony", 1919

[5] Michel Foucault, „Nadzirati i kažnjavati", 1997.

 Alma Jeftić