Kriza XIX stoljeća na van Goghovim stolicama
Dvije stolice. Svaka od njih dominira na slici. Izgleda kao da govore: „Priđi, sjedi." Obje su slobodne. Samo su jedan ili dva predmeta na njima, koja čekaju da ih neko skloni ili uzme. Iako ispunjavaju platno, usmjerene su jedna ka drugoj, ali opet, ako se posmatra iz drugog ugla, primjećuje se da se i udaljavaju jedna od druge, kao da žele da se rastave.
Tako kritičari opisuju Van Goghove slike na kojima je prikazao svoju i Gauguinovu stolicu, koje ne predstavljaju samo obične predmete, nego su i simbol njihovog prijateljstva. Van Goghova stolica sa njegovom voljenom lulom, opisuje samog umjetnika. Gauguinova, na izgled mnogo udobnija, Van Goghov je pokušaj da prije nego se zbog bolesti zatvori u kuću, naslika njegovu praznu stolicu.
Svakodnevne stvari, jednostavne i funkcionalne, a ipak ispunjene jednom neobjašnjivom moći. Van Goghove prazne stolice, izbjegavajući da predstave ljudsku figuru, ipak nagovještavaju lik umjetnika. Gauguin je tamo, bez obzira što ga ne možemo vidjeti. Međutim, prijateljstvo između umjetnika nije trajalo dugo. Kada je Gauguin odlučio da ode, van Goghova budućnost, ideje i nade su se srušile. Zbog toga i stolice izgledaju kao da se udaljavaju jedna od druge, naglašavajući tako njegov pokušaj da predstavi nepomirljivost prošlog prijateljstva.
Prazne stolice su karakterizirale van Goghove misli još od djetinjstva. Sjećanja ispunjena tim objektima povezana su sa dubokim osjećanjima sjete, sa promišljanjima o stalnom prisustvo smrti. „Kada bih vidio oca kako nestaje sa perona i voz koji se polagano udaljava, ili samo dim lokomotive u zraku, i nakon što bih se vratio u sobu i pogledao njegovu praznu stolicu pored stola sa knjigama, osjećao bih se tako jadno iako sam znao da ćemo se uskoro vidjeti."[1] To je bila van Goghova težnja - da poveže jednostavnost predmeta i memento mori. Nakon očeve smrti, njegovu je lulu ovjekovječio na brojnim slikama, pa ne čudi što je našla svoje mjesto i na stolici iz 1888.
Charles Dickens, engleski pisac, predstavljao je lulu kao oprobani i testirani lijek protiv suicida. Dickensova prazna stolica je postala poznata kao ilustracija u „The Graphicu". Van Gogh je tada pisao bratu Theu: „'Edwin Drood' je bilo posljednje Dickensovo djelo, i Luke Fields, koji ga je radeći sitne ilustracije upoznao, na dan njegove smrti mu je ušao u sobu i ugledao stolicu. Tako se u jednom starom izdanju „The Graphica" pojavila 'Prazna stolica'. Prazne stolice - mnogo ih ima, mnogo će još biti dodano tom broju, i prije ili kasnije neće više biti ništa drugo... osim praznih stolica."[2]
Nema sumnje da je van Gogh učio iz iskustva, ali ga je život često zaustavljao jednostavnošću. Odrastao je u stoljeću u kojem ljudi po prvi put vide svoju egzistenciju u cjelini, bez transcendentalnog sistema podrške. To je stoljeće kreiralo mnoštvo čudnih i samodestruktivnih karaktera.
Van Goghove stolice predstavljaju metaforu krize cijelog stoljeća. Izgleda da je njegov cilj bio samoispunjenje, jedan ostvareni Weltschmertz. Devetnaesto stoljeće je nazvano „nehumanim", jer je tada trijumfovala tehnologija i u potpunosti obuzela živote, učinivši ih mehaničkim i krutim. Zbog toga se i van Goghov život i rad ne mogu promatrati izdvojeno iz tog životnog koncepta, u kojem je općeprisutna njegova neumorna ambicija za odobravanjem. Ipak, to društvo je samo u slici moglo prihvatiti sliku „stranca", izoliranog genija. Ako je ikada postojao genije protiv svoje volje, onda je to bio Vincent van Gogh.
[1] Walther, I.F., Metzger, R. „Van Gogh: The Complete Paintings." Köln: TASCHEN. 2006.
[2] Ibid.
Alma Jeftić
Tagovi (ključne reči i obeležja) za ovaj tekst
Copyright
Sva prava su zadržana
Videocasting - snimci konferencija, predavanja, intervjui i td.
Pogledajte sve video snimke u okviru Videocastinga (trenutno je prikazan samo poslednji).
Poslušajte sve zvučne zapise u okviru Podcastinga .
Iskoristiti mogućnosti Mreže za razmenu informacija, saradnju i umrežavanje.








Sta reci?!
Ako se pozivamo na druge, to ne znaci da ne izrazavamo i svoje misljenje... Latinski jezik nije strani jezik (doslovno), i on ima svoju posebnu car.
Neki od mojih radova su objavljeni u zbornicima (npr., SKC, ove godine), a nesto se moze naci i na internetu... Na nekim jos uvijek radim, i nikako da zavrsim... Mozda i to ima veze sa "nekad i sad". Ako procitas nesto od objavljenog, javi mi svoje komentare. Ukoliko bude problema sa pretrazivanjem, obavijesti me... Lijep pozdrav!
Da, sta reci
Verovatno ce pomeriti granice unapred, umesto vratiti ih unazad.Ono sto je nekad bilo ekscentricno sada je normalno pa tako u skorijoj buducnosti ocekujem da se ljudi vencavaju sa kucnim ljubimcima (ako vec nisu, nisam cuo).Da, sada to izgleda van pameti ali i za mnoge druge stvari smo to mislili ne tako davno.
Stalno pominjes psihologe, strucnjake...Te ovaj je reko ovo,pa je ovaj reko ono, pa citati.
Ja hocu da cujem tvoje licno misljenje, bas te tvoje radove koji se "ne uklapaju" u danasnji milje.Ili ces i dalje citirati nekog drugog i pisati na latinskom?!
Van Gogh
Postoji li jedna jedinstvena definicija "bizarnog", "neprirodnog" i njima slicnih pojmova? Ko ima moc da odredjuje te granice? Psiholozi koriste DSM- IV (Dijagnosticki i statisticki prirucnik za klasifikaciju mentalnih oboljenja), ali, buduci da strucnjaci redovno rade i njegove revizije i da vec sada ocekujemo DSM- V, sta reci o "granicama" normalnog i patoloskog...
Vec sam naglasila da biti tolerantan ne znaci bezuvjetno prihvatati nekog ili nesto... Divna je jedna Hemonova recenica (napisana u malo drugacijem kontekstu od ovog, ali primjenljiva): "Dosta mi je onih koji ovjeravaju moju ljudskost pecatom svoje tolerancije!" Svi mi odrasatmo i izgradjujemo svoj vlastiti sistem vrijednosti. Ali onda dodjemo u veliki svijet i shvatimo da stvari nisu bas tako jednostavne, kao sto nam se u pocetku cinilo...
Homo sum, nihil humani a me alienum puto.
Nikako se ne slazem
Nikako se ne slazem da ne mozemo promeniti druge!!!!Ni sa ostatkom tvog teksta se ne slazem.Ne mozemo menjati istoriju ali mozemo buducnost i ta tolerancija i neosudjivanje bizarnog i ne ljudskog,o cemu ja ovde pokusavam da govorim,me uzasava.
Cafe_Kleber pitanja za tebe.Da li bi ti mogao da prepoznas neotkrivenog genija??Zasto imam utisak da mi treba Vujaklija ili latinski recnik kad citam tvoj tekst?
U konzumentskoj, instant,
U konzumentskoj, instant, falš, jadnoj i čemernoj filozofiji življenja današnjice dušu svoju izgubih. Tonove te prepoznajem.Tako opojno lažna, a monstuozna uvertira apokaliptičnog potopa.
I kao da čekam njegov cunami sedeći na obali, pogleda uprtog u daljinu, ispijajući najbolji viski, sa nedugo pre toga lagodno provučenom platnom karticom u hipermarketu. I neka me oduva, sve sa sećanjima na istinsku umetnost, orave vrednosti i kvalitet. Samo neka mi je tekući račun dobro nahranjen. Posle tog talasa, ko zna koliko još stolica će biti upražnjeno. Moja u niziji, sigurno. Nekada i sada... eh da.
I čemu upražnjene stolice-mislimo o tome! Zdravo je! Dobro je dok ima i ko. Mislimo o tome, o sebi, i kako vi rekoste, menjajmo sebe. A šta je mislio Van Gog teško ćemo znati. Jer kako reče jednom Artur Šopenhauer ’’Talenat je nalik strelcu koji pogađa metu za druge nedostižnu. Genije je nalik strelcu koji pogađa metu za druge nevidljivu’’ A Van Gog jeste bio genije. Genije, sa ekstremnom hipersenzualnošću i erudita par ekselans.
Alma, vi ste za sada na sigurnom. Baveći se Van Gogom danas, ja vas vidim negde na visovima, pa možda i Mon Blana . U stvari, dobri ste skroz. Sa, i bez Van Goga :)
''Onaj ko živi iskreno i nailazi na istinske muke i razočaranja, ko ne dopušta da ga one dotuku, više vredi od nekoga kome se uvek osmehuje sreća i ko bi poznavao samo relativan napredak. Jer, ko su oni kod kojih se najjasnije ogleda najviša vrednost? To su oni na koje se mogu primeniti reči: Težaci, vaš život je tužan, težaci, vi trpite u životu, težaci, vi ste presrećni...to su oni koji nose ožiljke. Života celog provedenog u borbi i neprekidnom radu, a da nikada nisu klonuli.Bilo bi dobro da se trudimo da im postanemo slični''
Van Gog, pisma Teu
Van Gogh
Iako mi laska kada mi traze "strucno" misljenje, moram biti iskrena i reci da ja nisam zavrsila edukaciju iz psihoanalize, pa ce prema tome i moje misljenje biti samo misljenje jednog psihologa.
Svako vrijeme donosi sa sobom nesto novo, i to je ono sto je neminovno. Najvaznija stvar koju me Psihologija naucila je da ne mozemo promijeniti druge, niti utjecati na njihovo ponasanje. Jedino ponasanje na koje mozemo utjecati i koje mozemo mijenjati je nase vlastito. Prema tome, ja ne mogu izmijeniti svijest drugih ljudi, niti je to moj zadatak. Cesto se i ja zapitam gdje je nestala poezija u kojoj uzivam , i sta ce nam stihovi nastali u ovo doba donijeti... Onda shvatim da ne mogu i ne zelim porediti NEKAD i SAD, jer ne mogu promijeniti historiju, zbivanja i sve ono sto su ona kreirala za nas. Zbog toga znam da se i mnogi moji radovi jednostavno "ne uklapaju" u danasnji milje. Ali, ne zelim zbog toga osudjivati ljude koji rade drugacije od mene.
Dobra kritika zahtijeva veliku erudiciju i eklektican pristup. Svako odgovara za ono sto napise. Napominjem da je psihologija umjetnosti, kao grana psihologije, uvijek bila slabo cijenjena i zbog toga nepravedno "svrstavana" u okrilje nepsiholoskih disciplina. Oni koji ustraju u njenom proucavanju su zasigurno najuporniji, ali su prije svega i oni sami umjetnici. Znam da me psihologija nikada nece uciniti boljim piscem, ali fleksibilnijom i tolerantnijom osobom sigurno hoce. Ono sto krasi svakog covjeka, bio on umjetnik, psiholog, ekonomista ili bilo sta drugo, je fleksibilnost i otvorenost prema novom i drugacijem. Pod tim ne podrazumijevam bezuvjetno divljenje, nego kriticki osvrt zasnovan na pravim argumentima. Bez njih bi kritika bila samo uzaludno gubljenje vremena...
Van Gogh
Super sto si se javila.Ja ti ne persiram pa ne moras ni ti meni.Mozda sam bio malo preostar ali obicno sam takav.Nece tvoja psihoanaliza upropastiti umetnost ali necija ce dosta doprineti tome.Da pojasnim.
Svi znamo da razlikujemo mrtvo tele u formalinu od umetnosti (ili neznamo).Neznam koliko pratis ali je bas jedna takva izlozba spada medju najposecenije u Engleskoj,pa u Spaniji izlozba kolaca od majcinog mleka itt.Onda su tu i najpoznatiji kriticari i tvoje kolege, koje
te "umetnike" i njihova "dela" jos i velicaju.
Pa sta ti mislis,pre svega, o tim ljudima koji su dosli na tu izlozbu da vide "Carevo novo odelo", o tim umetnicima (znam ta imena i cime se bave ali ih ne spominjem jer smatram da to nisu ni zasluzili), o tim kriticarima i naposletku o tvojim kolegama.Zelim da cujem tvoje misljenje sa strucne strane.
Pratim ove dokumentarce i ne mogu da verujem koliko je ovaj gej lobi jak.Pa oni napravise i Mikelandjela i Da Vincija i jos mnoge da su "njihovi".Ovo pominjem jer smatram da je i ovo deo iste teme.Verovala ili ne,ja zelim da pokusam da nesto promenim.Pozdrav!!
Van Gogh
Prije svega, mnogo hvala na komentaru. Ne znam kakva ste iskustva imali do sada, ali ja to nikada nikome ne "uzimam za zlo".
Prije svega, zelim istaci da sam jasno naglasila reference, tj. na koju konkretnu literaturu se pozivam, tako da je jasno kako je rad nastao. Slazem se sa Vama da je nemoguce znati sta je Van Gogh (pa tako i bilo koji drugi umjetnik) pokusao da kaze i izrazi, jer je i sam Freud rekao kako je samo mali dio nasih radnji na svjesnoj razini. Prema tome, jednako kao sto ne znamo zbog cega je Van Gogh crtao stolice, Da Vinchi Mona Lizu ili Cezanne jezero D'Anecy, vjerovatno ne znamo ni iz kojeg tacno razloga neki ljudi odlucuju da komentiraju njihova djela i analiziraju njihov zivot... Mozda je to jedan od nacina na koji oni uzivaju u njima. Psihoanaliza zasigurno nece upropastiti umjetnost, jer i ona je umjetnost po sebi, ako je posmatramo na drugaciji nacin... Kada pogledamo Freudove "Eseje iz kulture i umjetnosti", nista drugo ni ne primjecujemo. Svaki je umjetnik svjestan da rad podrazumijev ai odgovornost, ali i da ce komentari uvijek postojati... Ja se licno uvijek trudim da "razdvojim" djelo od licnosti, tj. da posmatram djelo i njegovu umjetnicku vrijednost, bez osvrta na biografiju autora. Ali, ako zelite analizirati neko djelo, tada morate uzeti u obzir "zeitgeist", kulturu u kojoj je nastalo. Ne sudite preostro o ljudima koji rade naucne analize djela velikih umjetnika. Mozda je to njihov nacin uzivanja u njima... Jer ko zna, ni s njima nismo razgovarali...
Van Gogh
Jesi li ovo sama smislila ili si naucila na fakultetu.Ja bih pre rekao ovo drugo.Ne verujem da si razgovarala sa Van Gogom i da si ga analizirala.Sve ovo sto si gore napisala sam vec procitao na internetu, sto znaci da je to vec neko napisao.
Da se razumemo on je fenomenalan slikar i sa te strane mu se divim.Ali...
Sve ostale price o njegovom zivotu, analize i kritike njegovih dela su za mene izmisljotine.
Sta je on hteo stolicama da prikaze to je samo on znao a mozda nije ni on.
Ne osudjujem ja njega on je ziveo kako je ziveo, ali osudjujem ljude koje iz toga izvlace korist, stavljaju svoje reci u njegova usta i psiho-analiziraju njega i njegova dela posle toliko godina.
Kakve sam sve gluposti procitao (verujem i Vi) za Leonarda da Vincija tj. za njegovu Mona Lizu i ostala njegova dela, pa to je u najmanju ruku, zabrinjavajuce.
To je sve dovelo do ove "formalinske" moderne umetnosti o kojoj sve najgore.
Ne plasim se da ce ovaj nas period biti poznat po najgoroj umetnosti u istoriji, jer ako ovako nastavimo, bice jos GORE.
Izvinjavam se Alma sto sam tvoj tekst uzeo za pocetak.Ne donosim zakljucke o osobama koje ne poznajem pa se nadam da neces ni ti o meni, bez obzira kako ti moj komentar zvucao.Pozdrav!!
Post new comment